Dok ovo pišem, mašinerija zvana Igut polako ali sigurno kreće u jurišajući proboj prema svjetskoj metal sceni. Izdavanje njihovog prvog albuma ''Eternities'' nije prošlo nezapaženo u prestižnim medijima specijaliziranim za ekstremnu glazbu, poglavito zbog toga što Igutovci iza sebe imaju label da im pruži potrebnu promocijsku podršku. I zbog toga što je ovo sjajan album.
Sa devet razarajućih stvari na ovom debiju, Igut su redefinirali svoj upečatljivi glazbeni izražaj i oslobodili jebeni pakao. Na ovom albumu nema slabe stvari, nema stvari za koju bi mogli reći da je filler ili da ne ostavlja dojam glasnog buldoždera koji nemilosrdno gazi sve pred sobom. Ne znam bih li prije istaknuo progresivnu stranu pjesama i njihovu slojevitost, što je uvelike zastupljeno masnim mastodonskim riffovima, ili u najmanju ruku zvjersko Oliverovo bubnjanje, ili pak osjetno snažan vokal Filipa Bartola od čijeg se vrištanja ledi krv u žilama, a mala djeca panično zazivaju svoje majke. U svakom slučaj, omjer žestine i progresivnosti je odlično pogođen i uravnotežen, tako da kada čujete prve taktove pjesme ''Servants'' koja otvara album, zajedno sa prodornim vriskom – jasno vam je da je ovo jedan opaki album!
Dojam koji Igut ostavljaju na ovom cd-u je nepogrješiv; moćan zvuk, groovy bass ritmovi, te jedan prilično mračan pristup koji nam s druge strane nudi gotovo bluzerski senzibilitet, što se vidi recimo na pjesmi ''Denial'' koja je pravo remek djelo. Jedna od onih koja odskače. Neću pogriješiti ako spomenem i sjajne ''Dark Brotherhood'', ''Eternities'', ''Whisperers''…ili pak bilo koju drugu.
Pažljivim slušanjem uočit ćete glazbenu potkovanost svih članova benda, ne samo što se tiče preciznog baratanja instrumenata, koji zvuče kao da su srasli uz njihovo organičko tkivo, nego i šaroliku glazbenu pozadinu koja krasi ove dečke. Utjecaj hc-punka, thrash, death, pa čak i black metala, te bluesa i rocka, su ono što čini ovaj album raznovrsnim i zanimljivim. Ne moram ni spominjati da su Igut pronašli svoju vlastitu formulu, te da ne zvuče prožvakano, već zanimljivo i originalno, žestoko na pravim mjestima, usporavajući i ubrzavajući ritam baš tamo gdje treba. Nema repeticije, nema nikakve predvidljivosti, već sama jedna eksplozija čiste energije, čija se glazbena vrijednost otkriva pažljivim slušanjem – jer ovaj album je, ma koliko god to smiješno zvučalo, poput naranče čiji slojevi se gule jedan po jedan. Eto, mislim da smo prvi medij koji je ''Eternities'' usporedio sa narančom, no dobro. Metal naranča, fuck yeah!
Jedina zamjerka bi bila relativno kratko trajanje albuma, da ovo nije prvi službeni album – tako da praktički zamjerki niti nema. No, imajte na umu da je ovo tek početak. Igutova četvorka najavljuje glazbenu apokalipsu koja tek slijedi i mogu reći da sam prokleto ponosan što iz Hrvatske dolazi ovakav bend koji postaje prepoznatljiv izvan nam državnih granica.
8,5/10
Link
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment