Backpackrock.net Eternities review

Evo, dok preslušavam ovaj novi Igutov promo materijal, pomalo vrtim film o njihovim počecima, stilskim promjenama i konstantnim turbulencijama koje prate više-manje svaki bend.

Igut spadaju u kategoriju po defaultu marginaliziranih bendova iz male državice na Balkanu gdje je nekakva mogućnost za ikakav napredak, ostvarenje, procvat moguća tek uz ogroman angažman i tvrdoglavu upornost, što na kraju i ne mora završiti nekim rezultatom ili ispunjenjem očekivanog. Međutim, Igut su, uz dovoljno ambicije, strpljenja i samosvijesti uspjeli sačuvati pribranost i koncentraciju, te nastavili prema svojoj zamišljenoj destinaciji. Osobno sam imao privilegiju popratiti razvoj događanja oko benda, pogledao nekolicinu koncerata, od kojih je zadnji u Boogaloo-u (prije koncertnog pauziranja zbog koncentracije na snimanje albuma) otprilike nagovijestio prekretnicu u stilskom stvaralaštvu. Do tad su imali nekoliko zanimljivih studijskih uradaka, poput dema "Dreams are Forever" - koji je meni ujedno jedan od najpotentnijih new school hardcore snimaka na ovim prostorima. "More Than Words Can Tell" je pobrao mnogo više zanimanja (izdan na Brand New Place Records), ali nije bio po mom ukusu, možda zbog podbačene produkcije. Bilo je još zanimljivijh studijskih radova koji su vukli na uvjetno rečeno neki melodičan metalcore, kada se igućani odlučuju na povlačenje iz javnosti, te kontemplaciju i koncentraciju na novi materijal. Nakon nekoliko mjeseci uvježbavanja odlučuju se sve to izvesti uz Jakićevu pomoć u Usudovoj garaži. Snimaju 9 stvari i onda, nakon višemjesečne potrage za izdavačem, konačno nailaze na "Mother Should Know Records", koji se odlučuju raditi ovo izdanje.

E sad, ponešto o novom materijalu. Prvo što upada u uho je solidna produkcija, druga stvar je veliki odmak u sviračkom umijeću (pri tome mislim na cijeli kolektiv), ali najviše od svega očarava koliko su poradili na kompleksnosti i raznovrsnosti. Radi se prvenstveno o stilu, jer današnji Igut nije moguće strpati u dvije-tri fraze. Mogao bih unedogled nabrajati eventualne asocijacije tipa Mastodon, Neurosis, Darkest Hour… Time ne bih posebno približio čitavu stvar nekoj definiciji. Dok je u jednom momentu sadržana sva moguća agresivnost i eksplozivnost Converge, u drugom dolazi smiraj i ambijentalnost recimo Opeth. Uspjeli su ispremiješati i ponovno posložiti svu moguću ostavštinu nekih arhetipova i zbilja stvoriti nešto unikatno, originalno i svoje. Oliver razvaljuje bubnjeve i svojom dinamičnom, kreativnom svirkom zbilja je sve poveo na jedan zavidan nivo. Filip je osim growlanja, vrištanja, deranja i ostalih vokalnih egzibicija na ovom albumu i propjevao, što zvuči vrlo uvjerljivo. Butković razara kontinuirano, tu se nema šta ekstra objašnjavati. Gitare su fenomenalne. Ono što je bitno u gitarističkoj izvedbi jest da su dečki dorasli prilično visokom standardu svirke koji su si postavili.

Da rezimiramo: današnji Igut je nešto na što niste navikli čuti na ovim prostorima, jedan zreo, ozbiljan bend koji definitivno ima svoje mjesto i misiju ne samo kod nas, već i u Europi. Što će i potkrijepiti uskoro, i to engleskom turnejom, a s vremenom ekspanzijom i na ostale dijelove Europe i šire. Provjerite Igut bez predrasuda, moja topla preporuka.

summary: Having witnessed the somewhat long history of this Croatian band, I am aware of all sound changes they went through. So, for this release they stopped playing live and decided to concentrate on writing the material, and finally recording it with Ivan Jakić. Seems they broke the international chain by signing to UK's Mother Should Know Records, which is a huge success for a band from this area. Complexity and diversity is the main trademark of their new album, not to mention the playing ability by all memebers, with a nice change in Filip's singing - yes, he also sings now, and it sounds really convincing.

5/5

Link